A da bi ostvarili taj katarktički potencijal moramo im pristupiti sa dužnom pažnjom, sa pažnjom prema onima koji su nam tu, pred očima, a opet ih ignorišemo – žene bez partnera, dece ili plana, kepeci, terminalno bolesni, prostitutke, tinderaši, homoseksualci, profesori i taksisti.

A da bi ostvarili taj katarktički potencijal moramo im pristupiti sa dužnom pažnjom, sa pažnjom prema onima koji su nam tu, pred očima, a opet ih ignorišemo – žene bez partnera, dece ili plana, kepeci, terminalno bolesni, prostitutke, tinderaši, homoseksualci, profesori i taksisti. Svi su oni deo naših svakidašnjih života kroz koje su najčešće samo puki prolaznici. Ne skreću pažnju na sebe, ili ako skreću, tu pažnju dobiju od onih kojima su smetnja
Stoga smo u KUPEK-u # 227 ugostili Jasnu Dimitrijević kako bi pojasnili odakle oni u njenim pričama, odakle oni u našim životima i šta sa njima raditi? Kako im pristupiti, kako se ne lišavati emocija iako nam društvo konstantno nameće potrebu za beskompromisnošću, za surovom borbom za preživljavanjem u kojem oni labilniji nemaju svoj prostor. Njihov prostor može biti samo logor. A može biti i književnost. “Fibonačijev niz”, Jasne Dimitrijević to svakako jeste. To nije logor. Naprotiv. Ove priče imaju humanu crtu,